DOMINIKANSKO SJEMENIŠTE
SPLIT
Sveta Marija Ruža Julijana Billart
utemeljiteljica sestara Naše Gospe
(1751. - 1816.)
spomendan 8. travnja
Sveta Marija Ruža Julija rodila se 12. srpnja 1751. u Cuvillyju, u biskupiji Beauvais u Francuskoj. Otac joj se zvao Franjo, a majka Antonija. Bili su mali, skromni seljaci, ljudi rada i dobra srca. Julijana je imala sreću da je, unatoč tome što je bila žensko dijete, mogla završiti osnovnu školu i steći bar neku naobrazbu. Kako je bila vrlo pobožna, dopustili su joj mimo tadašnjega običaja da već u 9. godini primi prvu pričest. Kad joj je bilo 16 godina, njezina je obitelj upala u veliku materijalnu bijedu pa je Julijana, da se nekako prehrani, morala obavljati i najteže poslove.
Pri tom je osjetila svu težinu siromaštva i tvrdoću ljudskoga života.No, glavne su je kušnje čekale i kao u zasjedi vrebale. Kad su joj bile 22 godine, kao posljedica jednog velikog pretrpljenog straha, zahvatila ju je uzetost obiju nogu. Bilo je to na živčanoj bazi, no ona se više nije mogla kretati. "Na muci se poznaju junaci" - kaže naša poslovica.
U svojim patnjama i Julijana je pokazala ono pravo junaštvo duha što se očitovalo u izvanrednoj duševnoj jakosti i strpljivosti. Njezina je moralna veličina čudom ispunjavala i same njezine ispovjednike, kao i svu njezinu okolinu, ljude koji su je susretali i s njome razgovarali. Tada svakidašnja pričest nije bila u praksi. Njoj su je ipak dopustili, što je za nju bila ne samo velika utjeha, već i nepresušivo vrelo duhovne snage. Unatoč svojoj uzetosti, Julijana nije bila besposlena. Ne samo da se bavila ručnim radom, već je oko svoje postelje okupljala djecu i poučavala ih u kršćanskom nauku.Kad je godine 1789. buknula Francuska revolucija, koja se prema vjeri i Crkvi sve više pokazivala neprijateljski, Julijana je smatrala da će biti pametnije ukloniti se iz svog rodnog Cuvillyja jer je u njemu kao kršćanska aktivistkinja bila i odviše dobro poznata.
Bilo je to čudo da je jedna uzeta žena bila tako poznata i tako aktivna. Kod svetaca ne vrijede naša obična ljudska mjerila. Julijana se sklonila u grad Amiens, ali je i ondje prema prilikama i mogućnostima apostolski djelovala. Štoviše, ondje je njezina strpljivost i pobožnost još više duhovno zračila. Zahvaljujući svojoj uzetosti činila se po revolucionarni režim manje opasna pa se sve više počela zanimati za svećenike koji nisu položili prisegu na revolucionarni ustav i zbog toga bili proganjani. Julijana im je pribavljala pomoć i sklonište. Njoj se brzo pridružiše i neke prijateljice koje otkriše njezinu duhovnu veličinu te su skupa s njome živjele i djelovale. Najpoznatija je od njih bila udovica Françoise Blin de Bourdon. Ona će postati Julijanina glavna suradnica. U radu oko katehizacije djece poče se sve više javljati misao o osnutku nove redovničke družbe koja bi se posvetila vjerskoj pouci siromašne i zapuštene djece. Prvi je pokušaj toga plana propao jer su preduvjeti bili premalo povoljni.
Valjalo je još čekati, razmišljati, moliti i raditi.Godine 1801. došao je u Amiens nekadašnji isusovac o. Varin, koji je godine 1773. doživio ukinuće svoga reda, ali je njegovu duhu ostao uvijek vjeran. Julijana se s njim upoznala i stavila se pod njegovo duhovno vodstvo. Otac Varin je brzo upoznao da ima posla s dušom koja je od Gospodina obasuta mnogim milostima. 1. lipnja 1804., baš na blagdan Srca Isusova Julijana je od svoje uzetosti čudesno ozdravila. Postavši pokretljiva postala je i prikladnijom za utemeljiteljicu nove redovničke družbe. Već 15. listopada iste godine Julijana Billiart, madame Blin de Bourdon i još druge dvije žene položiše prve zavjete i tako udariše temelj svojoj družbi. Svrha joj bijaše besplatno poučavanje, odgoj i briga za siromašnu djecu. Pravila im je sastavio otac Varin. Ona se temelje na duhovnosti sv. Ignacija Loyolskog, uz jako naglašeno štovanje Srca Isusova i Marijina. Ipak su vrlo mudro prilagođena potrebama apostolata i izravnoga rada među narodom. Julijana je bila izabrana za prvu vrhovnu glavaricu, a pod njezinim mudrim vodstvom družba procvate i otvori mnoge ustanove.Ipak ih je čekala još jedna velika kriza.
Jedan je svećenik iz Amiensa htio promijeniti pravila družbe, što je majka Billiart najodlučnije odbila. Na svećenikovu stranu stao je i biskup iz Amiensa pa je situacija postala nemoguća. Stoga utemeljiteljica i najveći broj sestara 15. siječnja 1809. ostaviše Amiens i pođoše u Namur. Ondje se Institut sestara Naše Gospe od Namura smirio, udario temelje i nastavio blagotvornim radom. Majka Billiart radila je sve do posljednjeg daha života. Naročita su joj briga bile buduće sestre učiteljice pa je nastojala da ih što više i što bolje odgoji.Julijana Billiart bila je i velika promicateljica štovanja Srca Isusova, obdarena mnogim milostima, duhovnim zanosima i čudesima. Umrla je u Namuru 8. travnja 1816. Papa Pio X. proglasio ju je g. 1906. blaženom, a Pavao VI. u lipnju, mjesecu Srca Isusova, godine 1969. svetom. Majka Billiart je preminula s riječima Gospina "Magnificata" na usnama. I nju, kao i Gospu, naraštaji njezinih duhovnih kćeri i svih njihovih gojenica nazivaju blaženom, jer je i ona postala velikom dobrotvorkom čovječanstva.
Sveti Josip
Zaručnik Blažene Djevice Marije, zaštitnik Crkve i hrvatskog naroda
blagdan 19. ožujka
Sveti Josip je po podrijetlom bio iz Davidova roda ( Mt 1,1-16;Lk 3,23-31), rođen je u Nazaretu kao sin Jakovljev (Mt 1,16) ili Helijev (Lk 3,23). Radio je kao tesar.
Sv. Josip, muž Marijin zakonski je otac Isusov. On je zaštitnik hrvatskog naroda. Bio je kraljevskog roda, u njegovo vrijeme vrlo siromašnog. Radio je kao stolar. Sv. Matej apostol i evanđelist kaže za nj da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Ostao je zbunjen kada je vidio da je Marija trudna, a nije znao na koji način je ostala trudna. Bio je siguran da je čestita žena te da izbjegne govorkanja i sve negativno što bi za nju slijedilo, odlučio ju je potajno otpustiti. No kada ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, prihvatio je bez bojazni Božji plan. Išao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i tada se rodio Isus. Potom je bježao u Egipat pod Herodovom smrtnom prijetnjom Isusu. Hodočastio je s dvanaestogodišnjim Isusom i Marijom iz rodnog Nazareta u Jeruzalem i zabrinuto je tražio Isusa, koji im se bio izgubio. O kasnijem životu i kada je umro ne znamo ništa.
U Istočnoj Crkvi poznato je da je štovanje Svetog Josipa bilo vrlo rano. Na Zapadu je štovanje sv. Josipa poznato oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli "da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…" Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.
Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.
Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik". Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje".
Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimaju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli".
SVETI JOSIP BRINE SE ZA UMIRUĆE
Kellermann, nadaleko poznati biskup u Munsteru, bio je jedne noći žurno pozvan k bolesniku. Kad je došao u označenu kuću, našao je sve u dubokom snu. Neki su ga ukućani uvjeravali da tu nema bolesnika. Biskup se vrati kući. Tek što je legao, netko živo pokuca na njegova vrata i još ga jače nego prije pozove da pođe u onu istu kuću. Sad se bolje propitao, tko bi mogao biti bolestan u kući, ali su ga opet uvjeravali da nitko nije bolestan. On se ponovno vrati kući. Ulazeću u svoj stan, osjeti da ga netko čvrsto drži i začuje glas koji ga je preklinjao da se opet vrati u onu kuću. I po treći put žuri biskup gdje nalazi jednu staricu na umoru. Kad ga je ugledala rekla je. "hvala Bogu da ste došli!" Kad se ispovjedila i primila Svetu Pričest i bolesničko Pomazanje, upita je svećenik: "Recite mi, bako, jeste li se ikad molili za sretnu smrt?"
Ona mu odgovoir: "Molila sam se svaki dan Svetom Josipu da mi isprosi sretnu smrt." Tamo je na prozoru stara knjiga iz koje sam svaki dan molila tu molitvu." Potresen i ganut reče biskup Kellermann: Zahvalite se skupa sa mnom Svetom Josipu što sam bio čudesnim načinom triput k vama pozvan." - Baka se poslije nekoliko sati preselila u vječnost.
Sveta Perpetua i Felicita
mučenice u Kartagi
(+203.)
spomendan 7. ožujka
U velikom amfiteatru grada Kartage dogodilo se mučeništvo ovih dviju žena i trojice muškaraca: Revokata, Saturnina i Satira. O njima imamo sačuvan vjerodostojan izvještaj koji je pravi biser u knjizi Acta martyrum. Sastavio ga je po svoj prilici Tertulijan, slavni kršćanski pisac prvih vremena. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka.
I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja, koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. U tamnici Perpetua je rodila kćerku. U porođajnim je mukama uzdisala. Stražar joj je na to rekao:"Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kad budeš bačena pred divlje zvijeri?" Sveta mučenica odgovorila mu je: "Sada trpim sama, tada će u meni biti netko drugi koji će za me trpjeti, jer će se to dogoditi na Njegovu slavu.
"Perpetua je ostavila dijete, starca oca, braću i pošla u smrt. Vjernost Kristu pretpostavila je svemu. Isto tako i njezina služavka Felicita. Obje su bile bačene pred divlju kravu da ih razdere. Izdržale su hrabro to okrutno mučeništvo. Izvještaj o njihovu mučeništvu čitao se svake godine na njihov smrtni dan po svim kršćanskim zajednicama sjeverne Afrike sve do provale Vandala i kasnije Arapa, koji su bogate primorske gradove sjeverne Afrike pretvorili u ruševine. Imena tih dviju svetih mučenica ušla su i u rimski kanon, tzv. prvu euharistijsku molitvu, i spominjala se stoljećima kod najsvetijeg kršćanskog bogoslužnog čina da primjer njihove hrabrosti i vjernosti bude poticaj za mnoge.
Sveti Kazimir 4. ožujka
Rođen je 1458. godine. Otac mu je bio poljski kralj i želio je neka ga Kazimir naslijedi na prijestolju. Kazimir je zarana osjetio zamamnu moć bogatstva i dvorskog spletkarenja pa je želio sebe poštedjeti tih iskušenja opomenut Gospodinovim riječima: „Teško će bogataš u kraljevstvo nebesko!" (Mt 19,23). Zbog toga nije htio prihvatiti kraljevsku vlast nego se posvetio pomaganju siromašnih i progonjenih, molitvi i nutarnjoj izgradnji svoga karaktera. Živio je uronjen u razmatranje otajstava kršćanske vjere gajeći posebnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Ipak, nije izbjegavao svakodnevne brige svoje obitelji, pomagao je ocu nositi breme upravljanja kraljevstvom. Osobito je bio energičan kad je trebalo upozoriti na nepravde prema nezaštićenima i nevoljnima. Zbog toga je dobio naziv „branitelj siromaha". Mađarski pobunjenici, nezadovoljni svojim kraljem Matijašom Korvinom, ponudili su kraljevski tron Kazimiru. On je i to odbio. Radije je pomagao ocu brinući se posebno za Litvance koji su tada bili u sklopu poljskog kraljevstva. Shrvan opakom turbekulozom, u naponu snage, umro je 1484. godine u litvanskom gradu Wilna. On, koji je izbjegavao časti za života, doživio je neobično veliko čašćenje nakon smrti. Često je zazivan u obrambenim ratovima poljskog naroda.
Kanonizirao ga je papa Leon X. četrdesetak godina nakon smrti. Ostao je uzor katolika u Poljskoj u vjernosti svojim idealima. Na njemu se ostvarila izreka: „Bogu služiti, znači kraljevati!"
Sveti Polikarp iz Smirne
biskup i mučenik
( + 155.)
spomendan 23. veljače
Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup, zapisao je o svetom Polikarpu: "Bio je učenik apostolâ te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne." Tertulijan, navodeći predaju crkve u Smirni, piše da je Polikarpa za biskupa postavio sam sv. Ivan, apostol. Bilo je to negdje oko 100. godine. Dok je Polikarp bio još mlad biskup, pružio je gostoprimstvo mučeniku sv. Ignaciju Antiohijskom, koji mu je iz Troade upravio pismo.
U tom je pismu ocrtan duhovni profil sv. Polikarpa. On je dobar pastir, nepokolebljive vjere te hrabar borac za Kristovu stvar. Ignacije piše: "Nazivam se sretnim što sam smio vidjeti tvoje čisto lice kojim ću se moći i dalje u Bogu radovati." Ignacije hvali Polikarpa "zbog njegova u Bogu usidrena mišljenja, koje je čvrsto kao da je sazdano na tvrdoj stijeni" i zbog toga je čeznuo za njim kao putnik u oluji za lukom.
Značajne su to riječi jer otkrivaju kako je sv. Polikarp svojom ličnošću silno djelovao na svoje suvremenike. Euzebije Cezarejski u svojoj Crkvenoj povijesti spominje kako je Polikarp svršetkom godine 154. ili početkom 155. "došao u Rim da s Anicetom raspravlja o danu Uskrsa". O tom se pitanju papa Anicet i Polikarp doduše nisu složili, ali su se ipak rastali u miru. Čak je Anicet prepustio čast Polikarpu da on predsjeda Euharistiji. Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. oko dva sata poslije podne u dobi od 86 godina.
O njemu nam je sačuvano divno svjedočanstvo u Poslanici smirnske Crkve koju je napisao očevidac. To je jedan od najljepših mučeničkih izvještaja. Rese ga trijeznost, dostojanstvo, a tko ga čita ostaje pod dubokim dojmom. Mučenik Polikarp je kao divna i ugodna žrtva. Pozvan da prokune Krista, Polikarp je uzviknuo: "Osamdeset i šest godina mu služim i ništa mi na žao nije učinio. Kako mogu grditi svoga kralja koji me spasio." Evo jednog većeg isječka iz Poslanice smirnske Crkve o mučeništvu svetoga Polikarpa! "...Kad je lomača bila pripravljena, Polikarp svuče sa sebe odijelo, odriješi pojas i poče se izuvati. Prije to nije mogao učiniti jer su svi vjernici svakako nastojali da ga se dotaknu. Već prije mučeništva bio je ukrašen izvanrednom dobrotom poradi svoga sveta života. A sad je tu stao nasred pripravljene lomače.
Kad su ga htjeli prikovati čavlima, odvrati im: 'Pustite me ovako. Tko mi je dao snage da trpim vatru, dat će mi jakosti da je mogu mirno i podnijeti i to bez vaših pomagala!' Zato ga ne prikovaše, nego samo svezaše. A on, otraga vezanim rukama kao ovan-zvonar izlučen iz velikog stada i pripremljen za žrtvu Bogu ugodnu, divnu, pogleda na nebo i reče: 'Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina Tvoga Isusa Krista! Mi smo Te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš. Hvala Ti, što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše Tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu, kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio! Za sve to hvalim Te, blagoslivljam Te i slavim Te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, Tvome ljubljenom Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove. Amen!'
A kada izreče 'Amen' i završi molitvu, sluge ognja potpališe vatru. Kad se razbuktao plamen, ugledasmo čudo mi kojima je bilo dopušteno gledati taj prizor i koji smo zato ostali na životu da možemo drugima priopćiti što se dogodilo. Plamen se izvio u luk i nadu se poput ognjenoga brodskog jedra i u krugu opkoli mučenika. A on u sredini nije sličio opaljenom tijelu, nego pečenu kruhu, i sjao je poput srebra i zlata u peći. A mi smo osjetili tako ugodan miris kao da miriše tamjan ili koja druga mirisava tvar..." Sv. Irenej u pismu Florinu navodi da je "Polikarp slao pisma obližnjim crkvama kako bi ih utvrdio, ili nekoj subraći kako bi ih opomenuo ili potaknuo". Od svega toga sačuvala se samo njegova poslanica Filipljanima, napisana malo poslije mučeništva svetog Ignacija godine 107. U njoj Polikarp hvali Filipljane što su pružili gostoprimstvo mučenicima Ignaciju, Zozimu i Rufu na njihovu putu u Rim. Potiče ih na vjernost Evanđelju te nauku njihova velikog učitelja sv. Pavla.
"Ni ja ni tko drugi meni sličan ne može se približiti mudrosti blaženog i slavnog Pavla koji je, dok je bio kod vas, točno i sigurno naučavao riječ istine pred tadašnjim ljudima, a nakon svog odlaska pisao vam je i pisma. Ako ih pažljivo proučite, napredovat ćete u danoj vam vjeri..." Sv. Polikarp potiče Filipljane na molitvu, da budu apostoli molitve. On o tome piše: "Molite za sve svete! Molite, također, za kraljeve, za vlasti i knezove, za one koji vas progone i mrze, i za neprijatelje križa, da vaš plod bude očit svima, da budete savršeni..." Duhovnost je sv. Polikarpa veoma slična duhovnosti sv. Ignacija Antiohijskog, a obje izviru iz Četvrtog evanđelja te iz poslanica svetog Pavla. Polikarp je ispunio preporuku svog prijatelja Ignacija: "Stoj čvrsto kao nakovanj pod udarcima!" Za njega je život bio Krist. Ono što je pisao Filipljanima i sam je vjerovao i toga se držao.
"Bez prestanka ostanimo čvrsti u našoj nadi, u zalogu naše pravde, to jest u Isusu Kristu... Nasljedujmo njegovu strpljivost, i ako trpimo zbog njegova imena, iskazujmo mu slavu! Ta sâm nam je on u sebi pružio primjer i u taj smo povjerovali." Za Polikarpa su savršeni nasljedovatelji Krista mučenici. Oni su "nasljedovatelji istinske ljubavi". Zato je i svako mučeništvo kao neko drugo Evanđelje, očitovanje najuzvišenije ljubavi. "Gospine Bože svevladaru, blagoslivljam Te što si me učinio dostojnim ovoga dana i ovoga časa da primim dio u broju mučenika, u čaši Tvoga Krista"! (sveti Polikarp) "Anđelu Crkve u Smirni napiši: Ovo govori Prvi i Posljednji, onaj koji umrije i oživje: Poznam tvoju nevolju i tvoje siromaštvo, ali ti si bogat. Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac - život. Nemoj se bojati muka što te očekuju: đavao će ubrzo neke između vas baciti u tamnicu da budete podvrgnuti kušnji" (Otk 2,8-10)
Blaženi Ivan iz Fiesole (Beato Angelico)
svećenik,dominikanac i slikar
(1387-1455)
spomendan 18. veljače
Beato Angelico, u svijetu zvan Guido, rodio se godine 1387. u Vicchio de Mugello. Njegova se obitelj preselila u grad na Arnu, središte umjetnosti. U Firenzi je Guido još veoma mlad polazio umjetničke radionice u kojima su radili veliki majstori. Upoznavši velikog obnovitelja kršćanskog života, blaženoga Ivana Dominicija, Guido je iz njegovih ruku primio habit klerika novog obnovljenog samostana Sv. Dominika u Fiesoleu kod Firenze. Po tom je samostanu ušao u povijest kao Beato Angelico iz ili od Fiesole. Kao godina njegova ulaska u dominikanski red označuje se 1407.
Mladi je redovnik brzo morao dijeliti neprilike svoje mlade redovničke zajednice. Godine 1409. bio je prinuđen skupa s njom poći u izagnanstvo u Foligno i u Cortonu. Sve je to bilo zbog toga što je u doba tzv. zapadnoga raskola ta zajednica po svaku cijenu htjela ostati vjerna pravome papi. "Nije svako zlo za zlo" - kaže naš narod. Tako je to bilo i u slučaju Fra Angelica. Njegov boravak u pokrajini Umbriji bio je za njega veoma koristan jer je utjecao na njegov razvoj kao umjetnika.
Godine 1418. dominikanci su se mogli vratiti u svoj samostan u Firenzu, pa se s njima vratio i Fra Angelico, koji je dovršio nauke i bio zaređen za svećenika. I sada je počela njegova velika i plodna umjetnička djelatnost. Godine 1419. počeo je oslikavati crkvu Santa Maria Novella i njezin samostan Fiesole. Tako počeše nicati djela od neprocjenjive vrijednosti i čudesne ljepote. Načinio je triptih koji prikazuje Djevicu s Djetetom, okruženu s 8 anđela, a sa strane svecima: svetim Barnabom, sv. Tomom Akvinskim, sv. Dominikom i sv. Petrom, mučenikom. Promatrajući to remek-djelo, kako navodi Serafino Razzi, sam Michelangelo je uskliknuo: "Mora da je taj sveti čovjek vidio Djevicu ovako načinjenu u raju." Fra Angelico je stvorio lijep broj slika Presvete Djevice, a sve su ljepše jedna od druge. Poznata je njegova slika Marijina navještenja i Krunidbe. Ova posljednja čuva se danas u Parizu u muzeju Louvre. Na njoj je prikazan Gospodin Isus kako kruni našu Gospu usred korova anđela i mnoštva svetaca. Kako lijepo piše o toj slici Vasari, koji kaže: "Nevjerojatan je ugođaj promatrati sve te različite glave. Sav kolorit toga djela odaje da ga je naslikala ruka jednog sveca ili anđela, i stoga je posve opravdano da dobrog redovnika brata Ivana nazivaju Blaženim Anđelikom."
Kada su redovnici dominikanci iz Fiesole, koji su bili od strožeg opsluživanja pravila, dobili i samostan Sv. Marka u Firenzi, povjerili su Fra Angelicu da načini veliku sliku za glavni oltar, a povjerili su mu i da oslika čitav ambijent samostana. I tako je opet nastalo jedno veliko duhovno bogatstvo prvorazrednih slika. Čudotvorac umjetnosti Fra Angelico oslikao je stroge samostanske zidove i ispunio ih nadzemaljskim licima. Naslikao je veliko raspelo pred kojim kleči osnivač reda sv. Dominik. Nad vratima svratišta naslikao je Krista kao putnika. Nad vratima sakristije prikazao je lik sv. Petra mučenika, koji svojim prstom poziva na šutnju. U dvorani kapitula naslikao je veliku fresku koja prikazuje Razapinjanje. Iako je Krist okružen svecima i krajolikom, ipak sve to onoga tko sliku promatra ne odvodi od središnje točke, od drame na Kalvariji. Na stubištu, koje vodi prema spavaonicama, Fra Angelico je oslikao Gospino naviještenje s krasnim latinskim natpisom: "Dok prolaziš kraj slike netaknute Djevice, neka tvoja usta ne šute već mole Zdravomariju!"
Dok je Fra Angelico radio u samostanu Sv. Marka u Firenzi, primao je i brojne pozive i narudžbe od drugih redovnika: kartuzijanaca, franjevaca, kamaldulenza, valombrozijanaca. I tako se djelokrug njegova umjetničkog stvaranja sve više širio, ali je s time rastao i glas o njemu.
Godine 1445. papa Eugen IV. pozvao je Fra Angelica u Rim da oslika kapelu Presv. Sakramenta u Vatikanu. Čini se da je tom prilikom on sam preporučio papi da imenuje za nadbiskupa u Firenzi Antonina Pierozzija, kasnije slavnog sveca.
Iz toga razdoblja sačuvan nam je ovaj susret Fra Angelica s Papom, koji je zabilježio o. Jeronim Borselli te koji odaje umjetnikovu krepost. Jednog dana Papa mu je rekao: "Dragi Ivane, danas mora da si umoran, stoga želim da jedeš malo mesa." Fra Angelico, sav uronjen u posao, u jednostavnosti srca odgovorio je ovako: "Sveti Oče, ali ja nemam dopuštenja od svoga priora da prekršim pravilo o postu." Papa je smiješeći se odvratio: "Ja ti dajem oprost od posta."
U Vatikanu je Fra Angelico oslikao i kapelu pape Nikole V. sa slikama sv. Stjepana i Lovre. Te slike idu u red najznačajnijih spomenika talijanske umjetnosti.
Godine 1446. Fra Angelico je započeo pregovore s radnicima divne katedrale u Orviettu, koju je oslikao skupa sa svojim nećakom Benozzom Gozzolijem i nekim drugima. Radeći u ljetu u Orviettu izbjegao je barem strašnu rimsku vrućinu.
Godine 1450. Fra Angelico se vratio u Fiesole, gdje je ponovno izabran za priora. Dvije godine kasnije ostavio je svoju rodnu Toskanu zauvijek te se preselio u Rim u samostan Sv. Marije sopra Minerva. Tu je umro 18. veljače 1455. u dobi od 68 godina, ostavivši iza sebe besmrtna djela čudesne ljepote. Pokopan je u kapeli Sv. Tome Akvinca. Na grobu se nalazi njegov lik u basreljefu s dva natpisa. Na jednom se čita: "Ovdje počiva časni slikar Fra Ivan iz Firenze reda propovjedničkoga 1455. Neka ne bude meni hvala što sam bio kao drugi Apelles." Taj je natpis sastavio rimski dominikanski provincijal Domenico da Corella, a ističe i Fra Angelicovu umjetničku vještinu što se može mjeriti sa starim Grcima. No prema natpisu, Fra Angelico svu hvalu za to želi dati Kristu. On je svojim slikama njega slavio, naviještao, za njega svjedočio. Mogao je to tako divno jer je bio pun Krista, jer je i njemu Krist bio život.
Na koncu neka bude zabilježeno i ovo! U Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu, koja je najbogatija zbirka slika u ovom dijelu Europe, nalazi se originalna slika Fra Angelica, a prikazuje mučeništvo sv. Petra iz Verone. To je, zapravo, najvrjednija slika u čitavoj galeriji. Tako, eto, i naš Zagreb ima bar jednu sliku velikog majstora od Fiesole.
Ivan Pavao II. je motu proprio Qui res Christi gerit od 3. listopada 1982. (AAS, LXV 1983, str. 796-799), koji se odnosi na dopuštenje liturgijskog kulta, odobrio cjelokupnom redu braće propovjednika da 18. veljače, na dan njegove smrti, mogu Beata Angelica liturgijski slaviti. Papa ga je također proglasio sveopćim zaštitnikom svih umjetnika, a naročito slikara. Tom je zgodom u rimskoj bazilici Santa Maria sopra Minerva Ivan Pavao II. slavio prvu misu njemu u čast. U prigodnoj homiliji je rekao da je Beato Angelico bio "uzoran redovnik i veliki umjetnik, svećenik-umjetnik koji je u bojama znao prenijeti riječitost Božje riječi. On je u svom životu pokazao organsku i konstitutivnu vezu između kršćanstva i kulture, između čovjeka i Evanđelja. U njemu je vjera postala kultura, a kultura proživljena vjera. Bio je redovnik koji je znao umjetnošću prenositi vrednote koje su temelj kršćanskog života. Bio je prorok ikone, sakralne slike. Znao je dokučiti vrhunce umjetnosti nadahnjujući se otajstvima vjere. U njemu je umjetnost postajala vjera. Dekretirajući liturgijske počasti fra Giovanniju iz Fiesole htio sam priznati kršćansko savršenstvo vrhunskom umjetniku, obnovitelju, iskrenom i uspješnom, umjetničke duhovnosti. No, htio sam također posvjedočiti dubok interes Crkve za napredak kulture i umjetnosti te plodan dijalog s njima."
Blaženi Alojzije Stepinac
(Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.), zagrebački nadbiskup i kardinal, proglašen blaženim 1998. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom i solunskom frontu, bio je ranjen i pet mjeseci zarobljenik. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika 1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Iste godine zaređen je za biskupa.
Postao je zagrebački nadbiskup 1937. godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući Katoličku akciju, Caritas i pobožnost prema Djevici Mariji. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda. [2] Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te 6717 bolesne i gladne djece.[3]Prosvjedovao je protiv progona Židova i provedbe nacističkih zakona. U govoru 31. listopada 1943. ispred zagrebačke katedrale osudio je svakudiskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela.
Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U montiranom procesu, osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine. Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, amisa zadužnica služila se i u Rimu, Montrealu, New Yorku, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika.Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. U nastavku procesa kanonizacije kardinal Angelo Amato obznanio je da je liječničko povjerenstvoKongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.
Sveta Katarina de Ricci
djevica, dominikanka, mistika
(1523. - 1590.)
spomendan 4. veljače
Sveta Katarina de Ricci daje nam primjer jedne "silovite" duše koja se svim silama bori za Božje kraljevstvo. Rodila se 25. travnja 1523. od oca Pierfranceska de Ricci i majke Katarine Ponzano. Obitelj de Ricci ubrajala se među najodličnije plemićke obitelji u Toskani. Maloj Aleksandri ili Sandrini, kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda, užitaka i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo prikraćeno.
No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Već u 5. godini izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana. Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina.
Kao redovnica bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prezir sestara izvana. No, baš sve to omogućavalo joj je da se sve više suobliči s onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je za uzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali jednostavni ljudi. Sa svima njima bila je u neprestanom dopisivanju. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa Sv. Filipom Nerijem, Sv. Karlom Boromejskim, Sv. Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.
Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti. Kao plod tih razmatranja sastavila je za svoju zajednicu Kantik muke, koji su sestre molile svakoga petka u korizmi.
Katarina de Ricci umrla je 1. veljače 1590. Blaženom je proglašena 1732., a svetom 1746. Na krštenju je dobila ime Aleksandra – Sandrina. U petoj godini je izgubila majku. Kao siroče primljena je u samostan S. Pietro in Monticelli, jer je njezina rođakinja bila opatica. Od najranije dobi osjećala je želju da razmatra Muku Spasitlejevu. Kao redovnica dominikanka dobila je ime Katarina. Bilo joj je 13 godina u samostanu Prato. Razbolila se i bila više godina bolesna. U bolesti je razmatrala Muku Isusovu i dobivala izvanredne milosti. O tome je tajila. Sestre su je osuđivale da je lijena i da spava kad je izostajala ili kasnila na zajedničke dužnosti. Od veljače 1542. Sveta Katarina je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Krisotvu muku dok je promatrala Muku Isusovu.
Dobila je Rane Isusove na rukama i nogama te Rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života. Službena crkvena komisija je u nekoliko navrata ispitivala taj fenomen i ustanovila da se ne radi o prevari. Zato Svetica zamoli da joj Isus oduzme vidljive vanjske znakove Rana. I bi uslišana. Uz promatranje Muke Isusove veoma je častila i Presveti Oltarski Sakramenat. Veoma intenzivno osjećala je prisutnost Božanskog Zaručnika u Euharistiji. I nije se prevarila čak ni na Veliki Petak kad je oltar bio raskriven a Svetohranište otvoreno – ipak je ona imala svijest da je Spasitelj tu prisutan i ostala u klanjanju. Oberica je to primjetila i skrenula pažnju Katarini da je uklonjeno Presveto. Tada Katarina glasno reče: “Zar nisi tu, moj Predragi?” Gospodin joj odgovori: “ Ja sam ovdje, draga Zaručnice!” I stvarno se ustanovilo da je svećenik prije ostavio par Hostija sasvim u dnu Svetohraništa za bolesnike. U ono vrijeme kada nije bila uobičajna česta Pričest, kada je Katarina došla u samostan , molila je ispovjednika da joj dopusti češću Svetu Pričest. Sa velikom pobožnošću i poniznošći tražila je tu milost od Gospodina. Bila je uslišana. Dobila je dozvolu da može uvijek pristupiti Stolu Gospodnjem. Često je prije Svete Pričesti imala viđenje Spasitelja u liku lijepog Djeteta. Kad se približio čas njezina skončanja – klečeći primi Svetu Pričest sa neopisivom pobožnošću 2. veljače 1590.
Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. udvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Svetom Albertu Velikom.
Već s 23 godine života Sveti Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.
Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo Tebe, Gospodine!"
Sveti Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Crkva je Svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U Tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.
Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za Svetu Rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: "Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije." Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.
On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski Misterij Otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. "Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene."
Govoreći o Crkvi Sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: "Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju Zaručnicu."
Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik Svetac.
Među teolozima koji su raspravljali o Euharistiji, prvo mjesto pripada Svetom Tomi Akvinskom. On je promislio o “Otajstvu” upotrijebivši sav napor razuma i svu poniznost i štovanje svoje vjere. Govoreći o Sakramentima, Euharistiju je stavio na treće mjesto, poslije Krštenja i Potvrde: Ako je Krštenje – “rađanje”, a Potvrda “učvršćenje”, Euharistija je “hrana” duha. Euharistijsko učenje Svetog Tome je vrlo opširno i prodorno. On sabire i zaokružuje tradicionalno učenje Crkve, raspoređuje ga i objašnjavajući ga govorom i pogledima svojega vremena. Tako Sv. Toma uči da je Euharistija izvor i cilj svih Sakramenata. Ona je “savršeni i potpuni Sakramenat Gospodinove Muke i utoliko sadrži samoga Krista u njegovoj Muci,” a čovjek je preko tog Sakramenta sudionik te Muke. Euharistija po Sv. Tomi sada daje spasenje, a predznačuje zajedništvo s Bogom u slavi. Sveti Toma razlikuje u Euharistiji izvanjski vid a to su obred i znakovi, zatim Kristovu Prisutnost i, napokon, u njoj gleda “jedinstvo u Mističnom Tijelu koje je Crkva, to jest zajednica Svetih. Sveti Toma je bio veliki štovatelj presvete Euharistije. Sastavio je najljepše i najdublje himne za svetkovinu Tijelova za Misu i Časososlov. Ti se himni redovito pjevaju kod svih euharistijskih pobožnsti: “Hvali Sion Spasitelja,” “Klanjam Ti se smjerno tajni Bože naš” i “Usta moja uzdižite preslavnomu Tijelu glas!” Autor je svih liturgijskih tekstova Tjelova po zaduženju Pape Urbana IV. koji je 24.svibnja 1264.godine proglasio blagdan Tjelova. Životopisci govore o silnom poštovanju i ljubavi Svetog Tome prema Gospodinu u Euharisitiji: “Bio je iznad svega pobožan prema presvetom Oltarskom Saakramentu”, pise Gulielmo di Tocco. “Kao što mu je bilo dano da o Euharisitji piše s velikim dubinama, tako je primio milost da je slavi s velikom pobožnoću. Često je za vrijeme Svete Mise bio obuzet tolikom ljubavlju i pobožnošću da je znao biti sav obliven suzama. Sveta su ga otajstva tako velikog Sakramenta obuzimala i nadahnjivala svojim darovima. Euharistijska teologija je u njemu postala život i plamtjela u molitvi.” Učinak Svete Pričesti je ovako objasnio Sv. Toma: “Euharistijski Kruh mjesto da se izmjeni u onoga, koji ga blaguje, on pretvara svoga blagovoatelja u se. Dosljedno tome glavni učinak ovoga Sakramenta jest takva pretvorba čovjeka u Krista, da on može s pravom reći: ‘Živim ja, ali ne živim ja, nego živi u meni Krist!’”Kad je jednom klečao pred Raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: “Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?” Sveti Toma je odgovorio: “Samo Tebe, Gospodine!” Tri mjeseca prije smrti, 6. prosinca 1273. služio je Svetu Misu u kapeli Sveteog Nikole u Napulju. Pao je u zanos i doživio viziju Neba. Dobio je duboku spoznaju Presvetog Trojstva. Jednom od svoje redovničke braće se povjerio: “Došao je kraj mojim mukama. Sve ono što sam napisao izgleda da je samo vrlo mnogo slame nakon stvari koje su mi otkrivene.”Sveti Topma Akvinski je umro u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu za Lyon, na opći sabor Crkve. Klonuo je i zaustavio se u samostanu Fossa Nuova kraj Rima. Prije nego li će primiti Svetu Pričest po posljednji put, na samrtnoj postelji plačući izrekao ove lijepe riječi: “Primam Te, Cijeno otkupljenja moje duše, Popudbino moga života, iz ljubavi prema kome sam studirao, bdio, iscrpio se!” Biograf dodaje da je Sveti Toma primivši pobožno sakramenat – izvor života, nakon posljednje pomasti “usnuo u Gospodinu.” Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulus. U popis Svetaca uvrstio ga je Papa Ivan XXII. godine 1323. a Papa Pio V. 1567. proglašen je crkvenim naučiteljem. Papa Lav XIII postavio je Svetog Tomu za zaštititnika svim katoličkim školama, akademijama u sveučilištima. Sveti Toma je u sebi združio najveću učenost i najdublju svetost – bio je najučeniji Svetac i najsvetiji učenjak. Kako je za života patio zbog gastiritisa, što je strpljivo podnosio, postoa je zaštitinikom od želućanih i jetrenih bolesti.
Sveti Toma Akvinski
Sveta Margareta Ugarska
princeza i redovnica
(1242. – 1270.)
spomendan 18. siječnja
Sveta Margareta je rođena u na ugarskom dvorcu Klisa kraj Splita 1242. godine od kralja Bele IV. i kraljice Marije. Već u dobi od deset godina predana je u samostan dominikanki Svete Marije koji se nalazio na Dunavu u blizini grada Bude. Taj samostan je utemeljio njezin otac. U tom samostanu se Margareta već 1254. godine zavjetovala.
Gajila je pobožnost prema Presvetoj Euharistiji i Muci Isusovoj. Rado je čitala Sveto Pismo. Njen duhovni vođa je bio dominikanac otac Marcel. Posebno je nasljedovala Isusa i Bogorodicu u svetom siromaštvu. Bila je obdarena posebnim nadnaravnim darovima. Bila je jedna od najvećih srednjovjekovnih mistika.
Umrla je 18. siječnja 1270. godine u samostanu na otočiću u blizini Budima. Taj se otok po njoj zove Margaretin otok. Njezin grob su počeli posjećivati brojni vjernici i hodočasnici iz raznih krajeva. Zaredala su se i brojna uslišanja molitava i čuda. Puk je Margaretu štovao kao Sveticu. Zbog navale Turaka relikvije ove velike čudotvorke su prenesene u Bratislavu.
Papa Pio XII je proglasio Margaretu svetom 1943.
