DOMINIKANSKO SJEMENIŠTE
SPLIT
DUHOVNI KUTAK
ućinit ću vas ribarima ljudi
Ne miješati se sa svijetom nego naviještati svijetu
Izaija u viđenju Božje svetosti i uzvišenosti postaje svjestan svoje grešnosti i nedostojnosti. Tada unutar sebe doživljava silnu potrebu za čišćenjem, koje se događa u vatri i žeravi Božjeg milosrđa. Tek očišćeni od grijeha možemo ispuniti svoju zadaću i poslanje. Tek tada naše srce postaje oduševljeno i sposobno reći: "Evo me, mene pošalji!"
Nešto slično kao Izaija doživio je sveti Pavao na putu za Damask, kad je šokiran svjetlom Isusovim spoznao svu ludost i ispraznost svojih djela. Nakon toga postaje gorljivi svjedok Kristova uskrsnuća i revni navjestitelj i branitelj istine Evanđelja. On zato opominje i podsjeća Korinćane na temelje koje su primili i kojih se trebaju držati. Nakon svega, duboko svjestan što je bio prije susreta s Kristom, Pavao traži od svih podvrgavanje Kristovoj istini.
BOG OD NAS OČEKUJE REDOVITO ČIŠĆENJE KROZ PODVRGAVANJE SVOJIH ČINA I VOLJE NJEGOVOJ OBJAVI. Tako, svjesni svoje malenosti i nedostojnosti, nećemo nikada pasti u iskušenje da Božju istinu prilagođavamo sebi. To podvrgavanje Kristovoj veličini morao je proći i Šimun da bi mogao biti Petar.
ISUS IZ ŠIMUNOVE LAĐE POUČAVA MNOŠTVO, A ŠIMUN NA ISUSOVU RIJEČ LOVI VELIKO MNOŠTVO RIBA. AKO SE ŠIMUN, ODNOSNO PETAR NAŠIH DANA, BUDE DRŽAO ISUSOVE RIJEČI, ISUSOVA NAUKA MOŽE OČEKIVATI OBILAN UROD RIBE...
Zadaća je dakle svakoga Šimuna Petra (Pape) i Crkve u cjelini u svemu se držati onoga što Gospodin traži tako jasno, a nikako da bi se prilagođavao nekakvim "elton-johnovskim" trendovima svijeta... Isus ponajprije od Šimuna traži poslušnost njegovoj riječi, a prema njegovoj poslušnosti onda se ravna čitava Crkva... Svaki pokušaj ulova i privlačenja ljudi u mrežu Crkve na način koji polazi od sviđanja i simpatija a ne od Krista, također će i ostati samo na razini sviđanja i simpatija, ali bit će to dugoročno uzaludni pokušaji jer će mreže ostati prazne: crkve će ostati prazne i sve praznije, jer ono što puni mreže nisu simpatije na osobnoj razini nego osobna poslušnost i vjernost Božjoj riječi...
KAKO ONDA, TAKO I DANAS VRIJEDI – "UČITELJI SVU NOĆ SMO SE MUČILI I NIŠTA NE ULOVISMO, ALI NA TVOJU RIJEČ BACIT ĆU MREŽE."
Šimun je nakon toga shvatio, kad je vidio pune mreže, kako je lov bez Isusa samo trud uzalud, te kako je tek onaj trud koji ide po poslušnosti Isusovoj riječi ispunjenje, punina koja ljude vraća, koja puni srca i mreže... Svaki pokušaj u ovo naše vrijeme koji bi se činio pametniji i moderniji, svako neko objašnjenje pod floskulom jednakih prava svih članova Božjeg naroda, muških, ženskih, malih i velikih doimao bi se kao htjeti ispasti pametniji od Isusa... Nekakvo moderniziranje Božje riječi je kao pokušati reći da je Bog zastario...
IZ CRKVE MORA DOLAZITI JASNOĆA NAUKA!
OPASNO JE BOŽJU RIJEČ PODIJELITI U KATEGORIJU KONZVERVATIVNIH I LIBERALNIH, a prevedeno jezikom svijeta to bi trebalo značiti nazadni i napredni. Božja riječ ne poznaje takva ispiranja mozga koja bi stvarala razdor u Božjem narodu nekakvim nedorečenostima ili promjenama koje nemaju potporu Katekizma.
Iz Crkve mora doći jasnoća: iz lađe dolazi jasno tumačenje a ne zbunjivanje naroda na obali...
ŠIMUN PETAR JE NAKON OBILNOG ULOVA, PO POSLUŠNOSTI ISUSU, shvatio svu grešnost svojih uzaludnih pokušaja lova na svoju ruku... ISUSOV ZAHTJEV DA BACI MREŽU UDESNO BIO JE NA NEKI NAČIN USMJEREN NA RASVJETLJENJE ŠIMUNU NJEGOVIH, NA SVOJU RUKU, BACANJA ULIJEVO...
Uvijek kad ćemo na Božjem polju nešto na svoju ruku to je bacanje ulijevo, odnosno grešno i promašeno. Ima i ona stara mudra izreka – "ako nije pokvareno, nemojmo popravljati", a Božju riječ ne treba popravljati. Nego ako nam nešto u njoj smeta onda to može značiti samo jedno, a to je da je nešto u nama pokvareno... Šimun je dozvolio da bude rasvijetljen, te je uvidjevši svoje pogreške pao do nogu Isusovih s priznanjem: "Idi od mene! Grešan sam čovjek Gospodine!"
NE MIJEŠATI SE SA SVIJETOM NEGO NAVIJEŠTATI SVIJETU!
Isus nam svima danas jasno poručuje kako je on protiv bilo kakvog lova, odnosno načina naviještanja koji odstupa od zahtjeva njegove nepromjenjive riječi. To što je Isus tražio od Šimuna, prije nego će poučavati mnoštvo iz lađe, da malo otisne od kraja, znači kako ISUS TRAŽI OD SVOJE CRKVE DA SE NE MIJEŠA SA SVIJETOM nego da naviješta svijetu. Poslana naviještati Isusa svijetu, koji je u svemu drugačiji, može samo onda ako jasno tumačenje njegova nauka uvijek vidljivo dolazi iz nje koja je i sama u svemu drugačija, odvojena...
TADA ĆE MNOŠTVO NARODA UVIJEK HTJETI ČUTI ONO ŠTO CRKVA GOVORI.... Međutim, ako bi se lađa Crkve, mimo toga, htjela nekim drugim načinom približiti svijetu, i tako ukloni onaj Isusov tako potrebni odmak od svijeta, tada bi svijet ušao u lađu i prilagodio je sebi... Ovaj odmak uvijek mora u nama odjekivati kao Isusov zahtjev Crkvi u svakom vremenu. Taj odmak prati kontinuirana zadaća tumačenja Isusova nauka mnoštvima diljem svijeta, i samo tako će mnoštva prepoznati DRUGAČIJOST ISUSOVE PORUKE U ODNOSU NA SVE DRUGE.
Uočimo, dok Isus nije ušao u lađu ribari su bili izvan lađe a lađa tik uz obalu. Kad se ribari bave svim i svačim nema razlike i prestaju biti prepoznatljivi. To možemo uzeti kao sliku one crkve koja svoje poslanje prilagođava svijetu. Tada se ribari bave ispiranjem praznih mreža, a za svoj neuspjeh krive loša vremena u kojima žive. A treba biti iskren pa prepoznati kako je razlog prevelika sljubljenost s obalom svijeta.
U svim svojim područjima djelovanja Crkva treba poraditi na odmaku, jer to je bio prvi zahtjev Šimunu kad je Isus ušao u njegovu lađu. Potom treba u toj lađi dođi do izražaja njezina posebnost koja je u Isusovoj živoj prisutnosti u njoj i po tumačenju njegova nauka. Mnoštvo može čuti jasno Isusa tek kad govori iz lađe (Crkve) koja je napravila odmak od obale svijeta. Nakon toga će uslijediti i drugi Isusov zahtjev Šimunu, a koji je moguće ispuniti tek nakon ovoga prvog, a tiče se ulova ribe po poslušnosti njegovoj riječi od samoga Šimuna. Šimun tada postaje sposoban primiti poslanje Petra koji lovi ljude u mrežu Crkve...
ISUS IZ ŠIMUNOVE LAĐE POUČAVA MNOŠTVO, A ŠIMUN NA ISUSOVU RIJEČ LOVI VELIKO MNOŠTVO RIBA.
AKO SE ŠIMUN, ODNOSNO PETAR NAŠIH DANA, BUDE DRŽAO ISUSOVE RIJEČI, ISUSOVA NAUKA MOŽE OČEKIVATI OBILAN UROD RIBE...
Petar Galić, OP
Pravo slavlje je ono u kojemu nas Bog podiže iz ruševina.
Prorok najavljuje obnovu razrušenog Jeruzalema, a njegov graditelj bit će sam Gospodin. To će biti uzajamna radost i slavlje Boga i njegova naroda koje se uspoređuje radošću s vjenčanja.
(1 Kor 12, 4-11)
BOG JE DAREŽLJIV PREMA SVIMA
Bog daje darove svakom vjerniku, i ti darovi nisu za osobno hvastanje, osobnu promociju i nadmetanje, nego su za proslavu Boga u životu svakog pojedinog člana zajednice i same zajednice. Pojedinac i zajednica onoliko ispravno primaju i koriste darove koliko je vidljivo zajedništvo, sklad i ljubav...
Ukoliko se netko služi primljenim darovima da bi sebe hvalio umjesto da hvali Boga, taj je sigurno zalutao u vlastitu umišljenost i oholost. Takav se ponaša poput onog bezumna čovjeka koji je primio najljepšu i najukusniju čokoladu od prijatelja a stao se uokolo hvaliti tom čokoladom, dok niti jednom riječju ili postupkom nije spomenuo svoga dobrog prijatelja koji mu je darovao čokoladu.
Zaista postoje oni koji na sličan način zalutaju u darovima primljenim od Boga, pa hodaju uokolo kao napuhan balon... Vijek trajanja takvih je dok ne naiđe na prvu draču.
ISPRAVNO KORIŠTENJE PRIMLJENIM DAROVIMA JE ONO KOJE VODI ZAJEDNIČKOJ IZGRADNJI
(Iv 2, 1-11)
NAŠA SLAVLJA SU ISPRAVNA UKOLIKO VODE OBJAVI BOŽJE SLAVE.
Vjenčanje u Kani Galilejskoj je zgoda koju nam donosi samo Ivan u svom evanđelju... IPAK NOSI U SEBI NEIZMJERNO SNAŽNU PORUKU...
Evanđelje nam želi reći kako je Isus prisutan u svim važnim životnim trenucima i kako mu ništa nije strano od onoga što je presudno za čovjekov rast u njegovoj ljudskosti, za čovjekov ispravan rast u primljenim darovima... Ona slavlja koja uključuju Gospu, Isusa i njegove učenike su model ispravnog korištenja Božjih darova. Sva takva slavlja vode prema čudu, prema objavi Božje slave...Mogli bismo reći kako je dobitna kombinacija za ljudsku sreću uključenost Gospe, Isusa i njegovih učenika.
Možemo pretpostaviti što bi se dogodilo da ondje nije bila Marija, ili da ondje nisu bili Isusovi učenici. Bi li Isus tada učinio znamenje, i objavio svoju slavu? Svadba u Kani Galilejsko savršeni je model koji odražava Božju volju za sva ljudska slavlja, kao i za ispravno korištenje darovima, ali i model Crkve i sakramenta. Samo tako korišteni Božji darovi doprinose rastu u ljudskosti, u međusobnoj radosti i darežljivosti, u izgrađivanju Crkve Kristove... Svaki nastup bez dobitne kombinacije vodi u slijepu ulicu.
PRAKTIČNA PRIMJENA:
UOČIMO, POPUT MARIJE, probleme i poteškoće svojih bližnjih na vrijeme. Marija je svojim brižnim okom prva primijetila kako bi se svadbeno slavlje moglo pretvoriti u fijasko i sramotu. Zato je brzo reagirala kod onoga za koga je bila sigurna da jedini može spasiti stvar. Kada tvoj brat (sestra, muž, supruga, dijete, prijatelj) prolazi svoje životne krize, kad mu ponestane vina, tu si ti pozvan to primijetiti i bez odgađanja nešto poduzeti. To će biti znak kršćanske ljubavi na djelu, i pokazatelj ispravne primjene darova koje je Bog zasigurno i tebi dao.
NAŠA MOLITVA KRUNICE je poziv Mariji da sudjeluje u našem životu. Ako doneseš odluku kako ćeš svakodnevno s vjerom izmoliti barem dio krunice, osjetit ćeš Gospinu intervenciju u pravo vrijeme. Ona će pohitati kod svog sina, naročito kad se primaknu teški dani nestašice vina.
RECEPT ZA SRETAN BRAK: KRUNICA I SVETA MISA. Današnje evanđelje je izvrstan recept za uspješan i sretan brak. Marija koja je već bila ondje slika je zajedničke molitve krunice supružnika, a to što je na svadbu bio pozvan i Isus i njegovi učenici slika je zajedničkog sudjelovanja supružnika na svetoj misi. Takav brak postaje onda najbolje vino.
Petar Galić, OP
Georgia Italic is a delicate font and takes inspiration from calligraphy. Use it to emphasize small sections of text in paragraphs.
Bog nas suočava…
TREĆA KORIZMENA NEDJELJA - Godina C
IZUJ OBUĆU SEBIČNOSTI
DA BI SE PRIBLIŽIO BOGU
Čovjek koji želi sam sebe shvatiti treba se približiti Kristu, ali u tom približavanju sustiže ga zahtjev...
TI NE MOŽEŠ VIŠE BITI U POZICIJI U KOJOJ SI BIO AKO ŽELIŠ UĆI U PROSTOR BOŽJI. To doživljava i Mojsije približavajući se čudesnom prizoru vatre, usplamtjelog grma koji gori a ne sagorijeva.
TREBA SE IZUTI, NE MOŽEŠ VIŠE NAKON TOGA OSTATI U SVOJOJ OBUĆI!
Ući u prostor Božje svetosti zahtijeva korjenitu promjenu od čovjeka. To znači, nije moguće ostati tek u poziciji znatiželjnog motrenja prizora, nego mu treba dopustiti da nas iznutra zahvati. To postaje posve novo stanje, novo iskustvo Boga koji je prisutan, kojemu je stalo do čovjeka, kojemu nije svejedno što se događa s čovjekom. Čovjek dakle ako želi shvatiti sebe mora ući u prostor Božji napuštajući poziciju znatiželje. Treba se naime aktivno uključiti u djelo Božje brige za čovjeka, za narod. Bog čuje patnju naroda, ali za njegov spas želi upotrijebiti moju i tvoju spremnost da izujemo svoju obuću (obuću sebičnosti, nezainteresiranosti ...) i primimo onu koju Bog daje (obuću nesebičnosti, sebedarja, požrtvovnosti za braću i sestre u nevolji). Za primiti Božju obuću potrebna je prethodna spremnost za temeljito obraćenje srca, za potpuni životni zaokret...
TO NOVO STANJE ZA NAS JE KAD SMO DOPUSTILI BOGU DA NAM OBUJE SVOJU OBUĆU.
BOG NAS SUOČAVA...
Susret s Bogom uvijek je i suočavanje s vlastitom krizom od čijeg rješenja smo bježali (možda i godinama). BOG NAS SUOČAVA, a onda nas priprema na njeno rješenje, koje često nije rješenje samo za sebe nego i za mnoge druge... Tako rješenje za Mojsijevu krizu (bijeg i strah) u izloženosti Božjoj vatri postat će i rješenje za izlazak naroda iz ropstva.
BOŽJA VATRA NE STAJE NIKAD NA JEDNOM SRCU, ali joj je potrebno spremno srce koje će je primiti i prenijeti drugima.
PRIVUČENI KRISTOM DA BISMO BILI PLODNI...
Oni koji su privučeni Kristom imaju tu posebnu zadaću od njega. Njegova riječ, on sam, za nas je vatra grma koji je privukao Mojsija. On nam ne dozvoljava zvati se njegovim a ostati na razini onih koji su samo znatiželjni. Motritelji Krista ne mogu biti takvi površni tipovi koji umjesto radosne vijesti prenose žalosne vijesti, i koji su na takvoj bijednoj duhovnoj razini (iz vlastite obuće) da ni samoga Krista ne štede takvih vijesti. U evanđelju Isus širiteljima takvih vijesti upućuje vrlo ozbiljne i upozoravajuće riječi: "... ako se ne obratite svi ćete tako propasti." S tim upozorenjem povezana je i prispodoba o smokvi koja već tri godine ne donosi roda i gospodar naređuje slugi da je posiječe kako više ne bi tako neplodna iscrpljivala zemlju. Sluga kod gospodara posreduje za smokvu da je poštedi još jednu godinu...
NEPLODNA SMOKVA JE GOVOR O BOŽJEM MILOSRĐU, ALI I UPOZORENJE SVIMA KOJI ZLOUPOTREBLJAVAJU BOŽJU DOBROTU...
Milosrđe Božje nam je na raspolaganju svaki dan, ali ako mi ne izvučemo iz svega pouku za svoj život i ostanemo i dalje zatvoreni u svoju sebičnost tada će zasigurno nastupiti i Božja pravda za sve one koji su toliko prilike imali, i toliko toga primili, a ipak su unatoč svemu ostali neplodni... O tome nam možda najviše govori upravo ova proglašena godina milosrđa, jer Božji sluge ove godine još jednom posebno rade oko okopavanja i gnojenja smokve. To nam govori i upućuje nas na potrebu temeljitog rada na sebi, na temeljitoj promjeni života, na raskidu sa svim onim što nas vodi u propast... Godina milosrđa može se shvatiti i kao ova godina darovane prilike smokvi da konačno donese rod, jer ako ga ni nakon toga ne donese tada će je posjeći. Tako, da se ne bismo zadržali samo na izrazu Božje milosrđe, trebamo znati da ukoliko ne iskoristimo odmah to darovano milosrdno vrijeme morat ćemo se na kraju suočiti i s Božjom pravdom...
MILOSRDNI ISUSE KOJI SI NAM U SVOJOJ ŽRTVI DAO TOLIKE PRILIKE, KOJI NAS PO SVOJIM SAKRAMENTIMA UVIJEK IZNOVA OKOPAVAŠ I OPSKRBLJUJEŠ POTREBNIH HRANJIVOM, POTAKNI NAŠA SRCA NA OBRAĆENJE KAKO BISMO DONIJELI OBILAN ROD ZAHVALNOSTI I DOBRIH DIJELA...
Petar Galić, OP
Petar Galić, OP
Drskost i odbijanje slavlja
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA - Godina C
BOG
ON NAS NAGOVARA, ALI NAS NE PRISILJAVA
Širina Božjega srca nudi nam uvijek novi početak povratkom u kuću Očevu
Mnogi ljudi se nastavljaju optuživati zbog prošlosti, zbog onoga što je netko jednom rekao, učinio... Od te sotonske zaraze pate pojedinci, čitavi narodi, a na žalost i crkve i crkvene zajednice..., i to ih sve skupa drži na pozicijama podjele, nesposobnima za slavlje. To je neka vrst depresije, i kad ima veze s vjerskim i religijskim tada postaje depresija vjere, i daje dojam drugima depresivne religije. Otac pak trči prema sinu još dok je bio daleko, grli ga i ljubi, i nalaže opće slavlje zbog povratka sina. Nije mu "naturio na nos" sve ono što je činio, onako kako je to odmah učinio stariji sin, odnosno brat.
REAKCIJA STARIJEGA SINA BILA JE PONAJPRIJE DRSKOST PREMA OCU, krajnji izraz nepoštivanja koji ima svoj vrhunac u odbijanju zajedničkog slavlja. Također, njegova reakcija pokazuje i njegovo nemilosrdno srce koje bi radije vidjelo brata mrtva. Otac pak koji grli sina otkriva svoje srce koje je patilo skupa sa sinovim lutanjima, i kojemu je najvažniji njegov povratak. "Samo Bog koji pati može pomoći", tako je napisao Dietrich Bonhoeffer čekajući pogubljenje u zatvoru. U takvom Božjem srcu uvijek nam je prilika da ozdravimo od svoje skučenosti i uskogrudnosti, prilika da otkrijemo pravo Božje lice i u njemu prepoznamo milosrdnu ljubav koju želi dati svakome od nas, i onoj braći i sestrama koje smo mi iz svojih nekih "opravdanih" razloga precrtali…
Širina Božjega srca nudi nam uvijek novi početak povratkom u kuću Očevu, poziva nas na zajedničko slavlje. Bez toga slavlja čovjek je kao mrtav još i prije fizičke smrti, jer je dopustio da mu bude važnije zamjeranje, ogorčenost i tvrdoglavo držanje nekih svojih zacrtanih razloga i pozicija s kojima se vraća uvijek u neku svoju prošlost... TAKO MNOGI PROPUŠTAJU BITI SRETNI SA SVOJIM BOGOM, i sa svojom braćom i sestrama...
To je bilo stanje starijega sina koji je propustio vidjeti Oca iako je cijelo vrijeme bio s njim... BITI S OCEM A NE VIDJETI NJEGOVO LICE, NE SUDJELOVATI U NJEGOVU SRCU, TO JE ZAISTA TRAGEDIJA...
IAKO JE SAM BOG IŠAO NA KRIŽ DA DOPRE DO SRCA SVAKOG čovjeka, da privuče svu raspršenu djecu, neki uporno odbijaju biti djeca...
Stariji sin odbio je biti sin svog oca onoga trenutka kad je pun gorčine rekao: "A kad dođe ovaj sin tvoj, koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele" (Lk 15, 30).
BOŽJA LJUBAV NAS NAGOVARA...
Bog poštujući našu slobodu, prema nama ne koristi prisilu. On nas nagovara, ali nas ne prisiljava. Njegova ljubav ne prisiljava, nego svojom nježnom brižnošću želi doprijeti do našeg srca... Kao što je i mlađem, on je i starijem sinu izišao u susret, "... iziđe i stane ga nagovarati" (Lk 15, 28), ali ovaj put umjesto raskajana srca nailazi na rasrđeno srce, srce puno optužbe, na srce nepokorno, na srce koje se odreklo sinovstva.
...AKO NE POSTANETE KAO DJECA....
Otac nas ne može dovesti kući dok ne postanemo poput djece, i ne može nas prisiliti na zajedničko slavlje dok ne prihvatimo da smo sinovi, i da smo braća i sestre istoga oca. Isus je upozorio: "... ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 18, 3).
SAMO ONI KOJI POSTAJU KAO DJECA MOGU SUDJELOVATI NA SLAVLJU ŽIVOTA U BOGU.
Povratak ocu mlađega sina i očev zagrljaj potvrda je procesa obraćenja koje svatko od nas treba proći.
KAD SE NEDAVNO DOGODIO SUSRET Pape Franje i ruskog patrijarha Kirila na Kubi govorilo se kako su se tako htjeli naći na neutralnom teritoriju. To zvuči kao ono: "Ako nije po mom, neka nije ni po tvom". Koji je to neutralni teritorij? Pa zar Kuba ne pripada Kristu? Ako bi se tamo nalazili iz nekih drugih razloga, onda je bolje bilo da su odabrali Sjevernu Koreju? Otac očekuje i od jednog i od drugog sina sudjelovanje na zajedničkom slavlju u kući Očevoj.
Tada to postaje zajednička kuća djece. A dok se god neki patrijarsi drže kao uvrijeđeni stariji sin, zamjerajući uvijek onome "mlađem" na grešnim postupcima prema njima, pa Otac mora izaći van i nagovarati ih (na "neutralnom terenu"), a oni i nakon toga drže prst optužbe, dotle oni ostaju izvan zajedničke kuće, izvan zajedničkog slavlja (koje je po volji Očevoj). "Mlađi" sin je unatoč svojim etapama životnih lutanja unutar, na univerzalnom slavlju na koje Otac poziva i nagovara sve uvrijeđene sinove...
Jednom kad slomimo svoj egoizam, svoja uskogrudna zamjeranja dogodit će se opća radost, i opće zajedničko slavlje... NA TO NAS UPORNO NAGOVARA OČEVO MILOSRĐE, I NJEGOVO SRCE KOJE PATI SKUPA S NAMA DOK SE TO NE DOGODI.